kontakt: U izdanju NIPP "NASA RIJEC" Zenica IZ ŠTAMPE IZAŠLA MONOGRAFIJA S E D M E autora TAIBA TEROVICA B5 format 530 strana 20 € NARUDZBA ?! hocu da kazem   Powered by: TeArt studio Zenica, BiH

Powered by:

TeArt studio Zenica, BiH

11.juli 2006.

uz 11. godišnjicu genocida:

SREBRENICO, RANO ŽIVA

Demokratski svijete stidi se zbog bezocnog pokolja u Srebrenici, jula 1995. koji si mogao i morao sprijeciti, a nisi htio, kao i zbog svih ovih cetiri hiljade dana kada si vinovnike tog zlocina i najtraženije ratne zlocince Karadžica i Mladica mogao i morao privesti sudu pravde, a nisi i neceš...

Tamo gdje su u jednom danu pale sve maske “demokratskog” svjeta, tu gdje i danas, jedanaest godina poslije tuga nadkriljuje nebo i gdje svaki kamen orošen suzom biljeg je smrti, tamo gdje pred hiljadama još nezaraslih mezara u bolnom dahu gube se rjeci pod velom tuge cami Srebrenica... Ta živa rana-naša Bošnjacka...

Srebrenica ma kako turobna u istini bila, jeste i mora biti živa rana koja, kao brana zaboravu, bolom pece našu svijest...

A sve ono što je ona u proteklih cetiri hiljade dana bila i jeste moglo bi se sažeti u bol i suze, tugu i nadu. Jer kako drugacije uobliciti sve ono što je do sada receno o svijesti i savjesti tzv. demokratskog svijeta, koji je igrajuci perfidnu igru kroz usaglašavanje “svojih” rezolucija o “zašticenoj zoni” UN-a, te prisustvo mirovnih snaga, koje su je stavljanjem “u žicu” i tzv. demilitarizacijom prostora, ustvari ocistile i od ono malo naoružanja njenih branilaca i time pripremile za Mladicev panj... Kako rijecima izraziti sav taj užas, patnje i stradanja na ocigled cjelokupne svjetske javnosti...? Cime objasniti politiku dvostruke igre od strane najviših UN zvanicnika i vodecih svjetskih politicara u trenucima dok je pod dželatskom kamom pištalo 8.373 do sada registrovane srebrenicke žrtve od kojih je negdje tek trecina konacno našlo svoj smiraj u Memorijalnom Centru Potocari... Zarad cega tek jedanaest godina poslije, kako to ovih dana u Sarajevu peruci valjda neciju savjest cini izvjesni Diego Arria, aktuelni ambasador Venecuele pri UN-u i ondašnji clan Vijeca sigurnosti UN-a, posramljeno priznavati njihovu svjesnost zlocina i recimo sramnu ulogu UN-a i rusko-britansko-francuske vrhuške u njemu kada glavni naredbodavci i izvršioci tog zlocina i pored vajnih optužnica i dalje slobodni šetkaju Evropom. U ime kakve ljudskosti se naprimjer ondašnji evropski politicki lider ili na terenu pasivni UN posmatrac, (da nekažemo saucesnik u zlocinu) ma kakvu minornu ulogu da je imao, treba suociti sa srebrenickom žrtvom u pokušaju traženja oprosta dok taj isti “njegov” svijet recimo u žaru borbe za uspostavu njihove demokratije “odlucnim ratom protiv terorizma” srebrenici Irak, Timor, Palestinu...

Tebi, o majko tužan je ovaj dan, uostalom kao što su bili i svi oni prije i kao što ce, na žalost, biti i oni koji ce doci... Tebi koja samotna tajiš u bolu i nadi da ce makar djelic ovodunjalucke pravde zapahnuti tvoje srce i da ce kosti tvojih najmilijih skupljeni po proplancima i valama od Bratunca do Zvornika konacno naci svoj smiraj svaki pa i ovaj 11. juli tek je još jedna vrela kap na živu ranu, ognjeno žezlo u srce ti raspoluceno...

U cije ime i s kojim pravom su primjerice oni medu nama, u svom politickom pijanstvu pristali da se iz udžbenika naše djece izbriše sva skora i surova istina, napucujuci nas time da naprasno zaboravimo i oprostimo Srebrenicu i sve druge “srebrenice”... Jer bez obzira u ime koga i cega da se to želi, oni bi da imaju nacionalne svijesti i politicke zrelosti, naravno uvažavajuci stav i mišljenje drugih, morali imati mjeru istini i suživotu potrebnog, ali... Umjesto toga bošnjacka žrtva, kojoj su koliko juce na pravdi Boga i na njene oci ubijali, klali i silovali najmilije, osudena je danas na dodatno ubistvo i time što se od nje traži da iz sjecanja izbriše sebe i dželata, da smetne s uma sav taj jad i poniženja, da zatomi u sebi sve ono što se sve i kada bi htjela zatomiti neda. Jer kako “naložiti” zaborav onome kome su “komšije” gotovo u jednom danu zatrli cjelokupan porod i sve ono što život je znacilo, kako tražiti od nas da smetnemo s uma na desetine hiljada potresnih prica silovanih djevojcica, djevojaka majki, starica... Kako pogledati u oci onoj hudoj majci i svim drugim majkama svjedocima bezocnosti u Potocarima kad tek rodenom i nezadojenom djetetu stisak cetnicke cizme crijeva prosu...Kako prisiliti um da se nazor smije dok evo godinama taji u prebiranju bezimenih vala diljem Bosne u potrazi za ostacima svojih najdražih...
Na kraju, u ime cega uporno “ravnanje” žrtve i agresora i lucidno i plansko ispiranje mozgova samo nama Bošnjacima u Bosni, ako ne u ime nekog novog globalnog suživota na ovim prostorima valjda i sa nama ali nacionalno, vjerski i duhovno “ocišcenim” ili bez nas po kljucu Srebrenice, sasvim je svejedno.

Stoga, Srebrenica ma kako turobna u istini bila, jeste i mora biti živa rana koja, kao brana zaboravu, bolom pece našu svijest za bar manje turobnu nam buducnost.

04. juni 2006.

Bila jednom jedna

BOSNA OD SNA

Izmedu sebe bose i posne i Evrope site i nabusite, Bosna treperi kao nedonosce, lebdi izgublena izmedu turobne jave i dalekog sna. Strepi od svega pa i od sebe same, razmedena izmedu teznji jednih koji bi da joj hiljadugodisnje temelje cvrste i interesa drugih koji bi opet da je razdiru i ruse...

Gurnuta na vjetrometinu svjetskih interesa kao i toliko puta prije u hiljadugodišnjem trajanju svom Bosna je meting pot-lonac za taljenje i mjesto gdje se “naživo” provjerava mogucnost nemoguceg. Ugniježdena izmeðu sile i haribde ona je svratište i stjecište svega onoga što drugima uglavnom ne treba, i golo mehko tkivo u koje je shodno vlastitoj potrebi poželjno zabiti vrh svoje otrovne strjelice. Ožiljci mada vidljivi golim okom preslab su motiv za njeno unutrašnje snaženje.
Umjesto toga, a u išèekivanju predstojeæih opštih izbora veæ uvriježenom politièkom retorikom vergla se uprazno i na raèun uglavnom onih izgubljenih koji u nedostatku bilo kakvog pa i manje pametnijeg posla vrijeme provode uglavnom u presipanju iz šupljeg u prazno. Obzirom da nedostaje dovoljan broj maèaka za obeæano kaèenje recimo samo Federaciji BiH preko 500.000 neiskorištenih diploma, ti isti besposlenici umjesto kafiæa i drugih mjesta za izlazak druženje obavljaju uglavnom pred svjetskim ambasadama gdje su redovi svakim danom sve duži, a pristupne takse sve veæe i veæe. Pa i pored
toga traži se “šema više” u nadi za “štek” na vizni spisak bilo koje od brojnih svjetskih destinacija, a s malo sreæe izmeðu toga i biroa za zapošljavanje sa uglavnom praznim oglasnim ploèama èopne se i koja markica u kanalèiæu onako “na crnjaka”. Oni pak nešto promuæurniji pribježište traže u okrilju neke od brojnih politièkih opcija u nadi da æe od poèetnièkog lijepljenja predizbornih plakata za koju godinu upornošæu i rodbinskom šemom dogurati i do kakve izborne listice, a potom...
Za to vrijeme, daleko od štrajkova glaðu onih ufol zaposlenih, a uglavnom prevarenih radnika, invalida i demobilisanih boraca, i u osami svojih klimatiziranih kabineta i parlamentarnih sala odabrana politièka klijentela predano se žrtvujuæi muku muèi oko usaglašavanja odreðenih zakonskih procedura bitnih kako kažu za svekolike narodne mase, a bezbeli i za njihove poduboke džepove. Glože se svojski sa predlagaèima ukazujuæi, na primjer, na previsoke nadoknade za civilne žrtve rata i invalide za koje bi eto vlada trebala izdvojiti èak oko 30-tak miliona KM godišnje, što je po njima nedopustivo!? Slièno je i kada je u pitanju boraèka populacija, pa penzioneri i drugi “socijalci”. Sasvim druga je prièa kada su plaæe parlamentaraca i drugih politièkih èimbenika u pitanju i kada recimo 39 KM za poslanièki topli obrok dnevno uopšte nije upitno kao ni visina mjeseènih primanja koja uglavnom nadmašuju iznos godišnje nadoknade penzionera ili èak veæine “obiènih što samo po sebi dovoljno govori... Uostalom, pred nastupajuæe opšte izbore potreban je duhovni predah u vidu destiniranja od Kariba do Antalije a za to su bogme neophodni novci...
Meðutim, nekako èini se neoèekivano i neplanski, ovih dana na izlokanoj beha ploèi, a naoèigled zateèene javnosti povede se svojevrsna brzopotezna majstorica izmeðu oficijelnog Sarajeva i sve oficijelnije Banjaluke èiji konaèni skor se teško može predvidjeti, tim prije, što kako se može
zakljuèiti iz reakcija Sarajlija, banjaluèki tim predvoðen SNSD-ovcem i premijerom tamošnje vlade Miloradom Dodikom vuèe za njih neoèekivane poteze.
Koliko neoèekivane nije èak ni pitanje koliko se upitnim èini sarajevska zbunjenost pred odveæ drskom dodik-retorikom praæenom konkretnim i uglavnom antidržavnim potezima poèev od banjaluèkih “meðudržavnih” susreta sa Koštunicom i recimo preliminarnog dogovora sa Beogradom oko zajednièkog carinjenja na beha graniènom prelazu Raèa, do politièki nešto manje bitne, ali odveæ bezobrazne podjele pristalica NOP-a u obilježavanju 63. godišnjice bitke na Sutjesci.na krive-bh-federalne koji su to uèinili 11. juna i navodno prave-rs sljedbenike koji æe to uz njegovo prisustvo i obraæanje uèiniti 18. juna...Apsurdo da nemože biti apsurdnije ili kako reèe subnorac Jure Galiæ “Krajnje žalosno je dozvoliti onome koji se danas zalaže za podjelu Bosne da govori na mjestu gdje je za oèuvanje bratstva i jedinstva poginulo oko 3.500 partizana...” I jeste Jure, ali ko nas ondasnje i sadasnje branioce pita.

04.juni 2006.

Hocu da kažem:

Da nije kao sto jeste, i da Bosna evo vec desetljece ipo nije bjelosvjetski pokusni kunic Dodikova poslednja izjava o odcjepljenju RS-a od maticne BiH u najmanju ruku bila bi njegov politicki ofinger.

Zvali su ih dobrovoljcima, braniocima casti i dostojanstva, herojima... jer su onda kada je to bilo najpotrebnije, krvlju škropeci posno tlo bosansko, stali u prve borbene safove...

Tada su bili glavni. Davali su im gotovo sve od puške do lopate i uz poneki „Ikar“ nove i nove planove za odbranu i oslobaðanje još kojeg pedlja naše domovine. Oni su mislili za njih, grijali im patriotsku ljubav, i diveæi se svojoj politièkoj i štapskoj mudrosti u ime njih, uz poneku bitku za „zelenim stolom“, vodili svoje liène i žestoke bitke-za uduænost. Oèinski ih bodrili da istraju što duže i što podalje od njih i velièali tamo gdje je to bilo tek njima nužno za nova odlikovanja i unapreðenja u još èvršæe i mudrije vojskovoðe. Nudili im nadu, kitili se njima u èast i voljeli ih gotovo isto onoliko koliko i one svoje najroðenije u dalekom svjetu. Prièe im vezli o jedinstvenoj i samostalnoj -njihovoj- zemlji prosperiteta i blagostanja u kojoj æe „kad pobjedimo biti svakom prema onome kako je zaslužio“... Sinovima ih zvali i pjesme im pojali sjetne i tople kakvim bješe njihova tek prolivena krv mladalaèka... Samo za njih molili sreæu i na njihovim svježim mezarima zaklinjali se na svetost cilja i svoju obavezu...
I danas su glavni. Doduše ponajviše na biroima za zapošljavanje i listama prekobrojnih u svojim bivšim i sada privatiziranim preduzeæima.

k'o markica za sjecanje Mirno spavaj Bosno ponosita, jer nam vracaš što smo zaslužili... cjelu sebe nudiš bezgranicno da kopamo i da uživamo...

Svikli na rov, a ne „beèke“ kabinete oni su tu uglavnom oko nas u prvom safu zaboravljenih jednako sjetni i gladni kao i nekad...I jednako budni u zanosu da su nezaobilazni kada se vode nove sudbinske bitke u parlamentu ili ispred njega. Oni su bitni jer su slobodni-od posla i obaveza- i gledajuæi u
prosjeku sa svim onih štablijama što i danas obezbjeðeni stanovima i natprosjeènim primanjima lezihljebaroše u profi vojsci te onim „boraèkim“ predstavnicima koji eto jedva uspjevaju da obezbjede što-šta, reklo bi se da su zadovoljni...Uostalom kao i njihova djeca sa svim tim boraèkim „privilegijama“. Stoga su valjda i ponosni i zato što su puka veæina u mnogoèemu, a èini se ponajviše u potkusurivanju svega i svakoga. Sve manje se žale, jer zbog blagostanja u kome jesu svakim danom ih je sve manje...Doduše, sjete ih se poneki tu i tamo uz godišnjicu kakve bitke, kada se u „toplim susretima“ sa uglavnom znanim licima eto iznova „evociraju uspomene“ i rasplinjuju iluzije, a mnogi bogme i svake èetvrte kada su izbori i kada se eto i njihova-boraèka pika. Novi je vakat za nove pobjede.
Obzirom da su ratne šefovske radiostanice zamjenili mobiteli, te da su, uz mnogobrojna minska polja i dugogodišnje ratno i radno iskustvo i krampovi postali još oštriji onda...Stvari su, dakle, sasvim jasne da su svi vuci siti. A što se ovih drugih tièe bez obzira na njihov broj oni bar znaju da æe, i pored „evropskog puta“, u svojoj Bosni ponositoj i dalje biti svoji na svome i da æe, bez obzira kojoj politièkoj opciji se priklonili i ubuduæe moæi bezgranièno uživati u èarima svoje velike i davno steèene ljubavi kopanja rovova iliti kanala kako ih sada zovu i to diljem cijele Bosne i Hercegovine i prelijepe „naše“ Hrvatske.

---

Jedanaestu godisnjicu od svog stradanja Srebrenica docekuje utopljena tugom. Cami u strahu i neutazivom bolu sve rjedjih joj povratnika, koji, iscekujuci stoput obecano i nikada docekano bolje sutra, vehnu u hodu, nestaju prignjeceni bjelosvjetskim nehatom i domacim javaslukom ...

Srebrenica, taj nekad odveæ pitomi gradiæ u jugoistoènoj Bosni, prepun ljepote i razdragane mladosti, još i danas, jedanaest godina poslije straviènog pokolja preko 8.500 njenih žitelja, sigurno je jedna od najtužnijih taèaka na inaèe zamagljenoj kugli zemaljskoj. I ne samo zbog bezoènosti tog èina koje se zbio u kratkom dahu uz prešutnu saklasnost bjelosvjetskih protuha i na oèigled cjelokupne svjetske javnosti, veæ i zbog svega onoga što je ovaj grad „paradigmu stradanja Bosanskog i Bošnjaèkog naroda“, pratilo svih ovih 11 poratnih godina. Osuðeni ko zna zbog èega na specijalni tretman preživjeli Srebrenièani u poratnom oporavku, nekako srazmjerno „zaštiæenoj zoni“ UN-a u kome se eto 1995. desio takav pokolj, uglavnom doživljavaju nove golgote i poniženja. Ovaj put zbog nedovoljnog razumjevanja domaæih organa vlasti, koji, uz èasne izuzetke, Srebrenicu koriste srazmjerno svojim politièkim potrebama i opredjeljenjima. I prisjete je se tek tu i tamo, a obavezno na godišnjicu njenog stradanja kada, kao što je to bilo za prošlogodišnjeg poprilièno neprimjernog zborovanja u Memorijalnom kompleksu Potoèari, i kako æe to vjerujemo i pored tihog protivljenja „Majki udruženja žena enklava Srebrenice i Žepe, te drugih udruženja, biti i ove godine.
Jer Bogme prilika je to, da se uz odavanje poèasti i poštovanja žrtvama, pred okupljenim pukom lièno pokažu i da se prozbori koja na primjer o pomoæi dijaspore oko oporavka zemlje, održivog povratka izbjeglih i raseljenih, a bezbeli i oko izbora...
Stoga, dragi naši politièari u ime svih nas koji vam dajemo povjerenje, a prvenstveno zbog dostojanstva srebrenièke zrtve predlažemo:
Ako veæ nemožete ili neæete uèiniti ono što treba i ako vaše srce nije kadro da makar toga dana spozna ogromnost tuge majèinske onda, u ime Boga i u ime ljudskosti, molim Vas pustite srebrenièke majke da bar toga 11. jula u miru puste suzu i u dostojanstvu prouèe fatihu svojim najdražima. Zaboravte godišnjim planom rada predviðenu politièku zadaæu, i ako ste srcem i dušom nespremni za dženazu namaz ne obesèašæujte mezarje bar u tom danu novih ukopa...
A ako baš veæ morate, neka to bude iskljuèivo na vjerski, toj prilici i srcu žrtve prihvatljiv naèin. A sve drugo, èinite tamo negdje na drugom mjestu i u drugoj prilici. I slobodno derneèite u ceremonijalnom kièu i deklamujte svoje politièke govore sa sijaset predizbornih obeæanja, ružite koga god hoæete i postavljajte nove i nove ultimatume za uhiæenje ratnih zloèinaca. I pjevajte ako vam se baš pjeva uz horove i dramatizaciju onog Milenka i svih inih Karoviæa i obezbjeðenje do zuba naoružanih i od EUPM-a „provjerenih“ policajaca RS-a, na èelu sa donedavnim direktorom M. Andanom i svim inim Mladiæevim saradnicima, dakle istim onim koji su gotovo na istom mjestu samo prije jedanaest godina služeæi i tad takoðer Mladiæu silom razdvajali te iste majke od njihovih sinova i muževa odvodeæi ih zauvijek u nepovrat. I kahvenišite ako vam je baš do eglena sa politièkom braæom iz RS-a i slikajte se sa Karlom del Ponte, Natašom Kandiæ i drugim evropskim „dušebrižnicima“, ako sluèajno navrate, i prosipajte iluzije koliko vas je volja samo, molim Vas u ime rastrganog srca majèinskog, ne hulite na mezarju Potoèari... I taj dan, uostalom kao i veæinu drugih u godini, jednostavno zaboravite Srebrenicu. Jer èini se da to Vama i neæe biti teško, uostalom kao i onda kada shodno slovu zakona koje ste Vi, kao oficijelni predstavnici narodne vlasti kako to volite reæi usaglasili u parlamentarnoj proceduri, iz stanova u Tuzli i Sarajevu uglavnom naglavaèke izbacujete srebrenièku nejaè i starce, ili pak kada u ime podrske tzv. odrzivom povratku podjelu donatorskih crkavica prepustate diletantima i dokazanim kriminalcima. Dodaju li se tome na terenu dobro osmišljeni „regionalni paketi“ pomoæi èime se ustvari gro donatorskih sredsatva prikupljenih iskljuèivo na raèun Srebrenice uglavnom preusmjerava za Bratunac, Skelane i druga naselja, pa èak i izletište Taru u susjednoj Srbiji, dakle sve odreda mjesta koja su svojevremeno bila taborišta Mladiæa i njegovih koljaèa i kasnija srebrenièka stratista, onda je sasvim jasno s kakvim to kredibilitetom stajete pred sve rjeða i izmuèenija lica srebrenièka... Ako nista drugo Srebrenica bar toga dana ima pravo na dostojanstvo i suze. Ako Vam ni to nije dovoljno i ako baš nemožete privesti zloèinca Mladiæa onda makar solidarnosti radi formirajte kakvu komisijicu za recimo izuzimanje TV prijemnika bar onim Srebrenièanima koji imaju sreæe da su „uštekani“ u strujni krug, jer time æete bar sprijeèiti da ima taj zlikovac onako bezobrazno nakezen putem TV ekrana gotovo svaku veèe zaviruje u kuæu i dokraja razdire ionako rastrgano srce majèinsko...
A o tome šta Srebrenièani pomisle kada ime se onako nadobudni tek pokadkad prikažete i nije teško zakljuèiti. Ali šta god da pomisle vjerujem da nije ni upola crno koliko vi njima nehatom èinite. Uostalom, i kada bi sve htjeli, oni za to nemaju vremena od stalne borbe za goli opstanak i potrage za ostacima svojih najmilijih.

Ako veæ nemožete ili neæete uèiniti ono što treba i ako vaše srce nije kadro da makar toga dana spozna ogromnost tuge majèinske onda, u ime Boga i u ime ljudskosti, molim Vas pustite srebrenièke majke da bar toga 11. jula u miru puste suzu i u dostojanstvu prouèe fatihu svojim najdražima. Zaboravte godišnjim planom rada predviðenu politièku zadacu, i ako ste srcem i dušom nespremni za dženazu namaz ne obescašcujte mezarje bar u tom danu novih ukopa... A ako baš veæ morate, neka to bude iskljuèivo na vjerski, toj prilici i srcu žrtve prihvatljiv nacin.

back next